|
Liturgika poetske riječi
(Duška Vrhovac, IZABRANE I NOVE PESME, Prosveta,
Beograd 2002., izbor i predgovor Gojko Antić)
U "muškoj" Srbiji gdje je sve, od
privrede i politike do književnosti, mahom u muškim
rukama – nadarenoj i pametnoj ženi nije lako prokrčiti i
od korova braniti suđenu stazicu, put ka samome sebi,
heseovski rečeno. Čitava plejada sjajnih ženskih pera
stvara svoje specifično pismo, čuvajući na taj način
srpsku kulturu i umjetnost od apsoluta "grubog"
patrijarhata, ali i obogaćujući stvaralačku matricu
valerima primordijalne raskoši. Srbi ne vole pametne
žene/, poštuju, ali ne vole, pjeva Duška Vrhovac u
anticipativnoj pjesmi Isidora, u knjizi izabranih i
novih pjesama koje su predmet našeg interesovanja.
Već ova pjesma situira neravnopravnu poziciju žene
umjetnice kroz istoriju, ali i konotira i perpetuira
svježinu i moć ženske stvaralačke ruke, njenog pisma
koje u muški paganski svijet unosi "novozavjetnu" notu.
Duška Vrhovac prisutna je u srpskoj poeziji već tri i po
decenije, od 1966. godine, kroz periodiku i svoje knjige
koje objavljuje od 1986. godine. Utišan i nenametljiv,
ali zdrav, osebujan i stamen lirski pjev vibrira iz
njenih zbirki spram čitalačkog kruga koji još nije
izgubio vjeru i nadu u "rosu pjesničke riječi", kako bi
rekao Zdravko Krstanović.
Ova pjesnikinja baštini polifoni pjesnički glas koji je
raskošno odražen u knjizi njenih izabranih i novih
pjesama.
Molitve i poslanice su osnovna so tog pjeva, njegov
aromat, čime Duška Vrhovac sugeriše nepropadljivost i
vječnost liturgike poetske riječi i uopšte riječi kao
takve. Zato je njena poezija apoteoza moći i slave
poetske supstance u jeziku, jezika u jeziku, svojevrsna
apoteoza u apoteozi: poezija molitve, ljubavi,
obraćanja, pokajanja, oprosta. U njenom pjesničkom
svijetu poslanica i dijaloga, hrišćanska i istorijska
antropologija imaju prevagu nad mitskom, mada u svom
arhetipskom obrascu njeguje i ovu kosmogoniju, jer je,
najzad, i sam pjesnik mitsko biće u neku ruku!
Duška Vrhovac je tematski okrenuta meandrima istorije i
svakodnevlja. Tradicija i preci, rodoljublje, minuli rat
i stradanja, sumorni istorijski pejzaži nad Drinom i
Okodrinjem, ali i ljubav kao ljudska i eshatološka
kategorija – građa su u njenoj pjesničkoj radionici.
Držeći se one Hamvašove, ako se ne varam, "da ništa nije
posvećeno što pesnik ne posveti", Duška Vrhovac se
"trudila" da u svoju pjesničku crkvicu uvede što više
prizora i predmeta, stanja i činjenica, likova i glasova
dostojnih tog obreda. Zato su stare i nove rane njenog
roda (kao i sam jezik tog roda) u ovoj poeziji posvećene
i poškopljene pjesničkom prarosom.
Poeziju Duške Vrhovac odlikuje čist, krepak i jedar
pjesnički jezik, čudesna unutrašnja lirska stišanost i
ukrštaj ličnog, skoro materinskog bruja i briženja nad
svijetom, i složene refleksije na istoriju i
svakodnevicu.
Anđelko ANUŠIĆ
Nazad
|
