Sadržaj
 

 
Knjige

Liturgika poetske riječi

(Duška Vrhovac, IZABRANE I NOVE PESME, Prosveta, Beograd 2002., izbor i predgovor Gojko Antić)

U "muškoj" Srbiji gdje je sve, od privrede i politike do književnosti, mahom u muškim rukama – nadarenoj i pametnoj ženi nije lako prokrčiti i od korova braniti suđenu stazicu, put ka samome sebi, heseovski rečeno. Čitava plejada sjajnih ženskih pera stvara svoje specifično pismo, čuvajući na taj način srpsku kulturu i umjetnost od apsoluta "grubog" patrijarhata, ali i obogaćujući stvaralačku matricu valerima primordijalne raskoši. Srbi ne vole pametne žene/, poštuju, ali ne vole, pjeva Duška Vrhovac u anticipativnoj pjesmi Isidora, u knjizi izabranih i novih pjesama koje su predmet našeg interesovanja.

Već ova pjesma situira neravnopravnu poziciju žene umjetnice kroz istoriju, ali i konotira i perpetuira svježinu i moć ženske stvaralačke ruke, njenog pisma koje u muški paganski svijet unosi "novozavjetnu" notu. Duška Vrhovac prisutna je u srpskoj poeziji već tri i po decenije, od 1966. godine, kroz periodiku i svoje knjige koje objavljuje od 1986. godine. Utišan i nenametljiv, ali zdrav, osebujan i stamen lirski pjev vibrira iz njenih zbirki spram čitalačkog kruga koji još nije izgubio vjeru i nadu u "rosu pjesničke riječi", kako bi rekao Zdravko Krstanović.

Ova pjesnikinja baštini polifoni pjesnički glas koji je raskošno odražen u knjizi njenih izabranih i novih pjesama.

Molitve i poslanice su osnovna so tog pjeva, njegov aromat, čime Duška Vrhovac sugeriše nepropadljivost i vječnost liturgike poetske riječi i uopšte riječi kao takve. Zato je njena poezija apoteoza moći i slave poetske supstance u jeziku, jezika u jeziku, svojevrsna apoteoza u apoteozi: poezija molitve, ljubavi, obraćanja, pokajanja, oprosta. U njenom pjesničkom svijetu poslanica i dijaloga, hrišćanska i istorijska antropologija imaju prevagu nad mitskom, mada u svom arhetipskom obrascu njeguje i ovu kosmogoniju, jer je, najzad, i sam pjesnik mitsko biće u neku ruku!

Duška Vrhovac je tematski okrenuta meandrima istorije i svakodnevlja. Tradicija i preci, rodoljublje, minuli rat i stradanja, sumorni istorijski pejzaži nad Drinom i Okodrinjem, ali i ljubav kao ljudska i eshatološka kategorija – građa su u njenoj pjesničkoj radionici. Držeći se one Hamvašove, ako se ne varam, "da ništa nije posvećeno što pesnik ne posveti", Duška Vrhovac se "trudila" da u svoju pjesničku crkvicu uvede što više prizora i predmeta, stanja i činjenica, likova i glasova dostojnih tog obreda. Zato su stare i nove rane njenog roda (kao i sam jezik tog roda) u ovoj poeziji posvećene i poškopljene pjesničkom prarosom.

Poeziju Duške Vrhovac odlikuje čist, krepak i jedar pjesnički jezik, čudesna unutrašnja lirska stišanost i ukrštaj ličnog, skoro materinskog bruja i briženja nad svijetom, i složene refleksije na istoriju i svakodnevicu.

Anđelko ANUŠIĆ

Nazad